beats by dre cheap

svaki mjesec po jedno javljanje DOVOLJNO ! :P

skola gotova
2000./2008.
exkurzija prosla
matura prosla
svjedocanstva prosla
jos SAMO ostalo da se upisemo u gimnasium koju mi zelimo
PRVA is waiting for US haHAha :P
idemo sad svi one big LOL
uglavnom danas smo pokisle kao nikad,
sa jos dvije budale, ali o tom potom xD
dosla sam da svim citateljima ovog naseg bloga pozelim srecu sa upisima, i ovim mladjim jer znacu kako im je bilo
ZASTO NAM OVO TREBA?!?!?!

nadjO

papa

P.S. ova gore slika je jos iz vremena kad smo mislile da smo nindja kornjace ;)

_________________
R.I.P. Deniz (W)
=================



VIII1

'Jao zatvorite prozor odletiće nam Kemo!!!'

'Hahahahaha!!!'

To je bilo nešto čega ćemo se sigurno dugo, dugo sjećati. Šesti razred, negdje kraj marta, prvi čas, matematika. Vruće otvoren prozor. Mi smo svi ušli u školu, dok su neki učenici iz prve smjene ispred škole. Kemo ne može, a da odoli da ne pogleda dole, sa drugog sprata, još uvijek nam nije jasno zašto? Svi radimo ono kao i obično, neki šaraju po tabli dok drugi to isto uporno brišu, ostali sjede, piskaraju nešto, 'ponavljaju'.

''Kemale silazi sa prozora!!'' - odjednom svi se okrećemo prema vratima, na vratima stoji nastavnik Željko, Kemal jadan silazi sa prozora, nikome ništa nije jasno. Zbunjena ulazi u razred nastavnica Suada, koje se i dan danas sjetimo čim zasvira pjesma od Plavog Orkestra.

''Ovo ćemo prenijet razrednici!! Šta si radio na prozoru, zamisli da padneš!!'' Kemala je strah i razrednice i mame i tate, nas je strah razrednice, oduvijek je ona bila mirna žena, samo nas je opet bilo strah. Iz nekog čudnog razloga. Došla je i ta odjeljenska na kojoj se raspravljalo o čudnom Kemalovom pokušaju da pobjegne sa prvog časa. Ali nije bio sada samo problem u Kemalu, više niko nije bio divan, od tada smo svi postali grozni.
Od tada dolazi neki drugi period, mi smo već više dosta odrasli, u dosta slučajeva smo drski i bezobrazni prema nastavnicima, koji jednostavno nisu zaslužili naš takav odnos prema njima, bar ne u većini slučajeva, ali šta se može.

Ili kada smo svi pobjegli sa vjeronauke. Svi se sada slažemo da je to najgluplji potez koji smo mogli uraditi. Prvo zato što su neki od nas bježali Obalom, pa su ih nastavnici vrlo lako mogli vidjeti, i vidjeli su, drugo zato što smo mislili da će ostati neprimjećeno da nas fali 15 na vjeronauci, i treće što i ne bi bilo tako strašno da smo ostali, mislim da na kraju nastavnica nije ni pitala. Ali šta možemo.

Zadnji časovi engleskog su vjerovatno bili i najteži, stalno smo morali odgovarati, stalno nas je nastavnica prozivala... Možda će nam poslije to i nedostajati, stalna nervoza, hoćel' me pitati, ili ipak neće ovaj čas... Ehh... Uglavnom na jednom od tih časova engleskog, nastavnica je prozvala Hamzu i on je morao odgovarati... I Hamza nije znao, i nije bio jedini, koji nije znao... Tada je pao dogovor, kao neka vrsta opklade... I ako Hamza dođe sa cvijećem u školu poslije prijemnih ispita, nastavnici nemojte se čuditi, nosi nastavnici Rabiji cvijeće i znači položio je prijemni, a vrlo lako sa njim može doći i Kemo...

Osoba koju svi mi trebamo pamtiti je definitivno ona osoba koja nam je održala prvi čas,  učiteljica Senija Zećo. Hvala joj što smo uz nju bili najsretniji razred. Što su nam oni prvi dani u školi bili prelijepi. Što nikad nije bila stroga učiteljica. Što je oduvijek bila, i što je i ostala osoba kojoj smo se uvijek mogli obratiti, i koja se zalagala za nas. Učiteljice volimo Vas!

Njoj i našoj razrednici koja se zaista trudila da od nas napravi osobe  koje će danas – sutra izaći iz ove škole, i koje će se jednom, nekad, morati snaći sami, i sami izboriti za ono što im je bitno, važno ili samo potrebno.

Danas nam još uvijek možda neke stvari nisu jasne, ali kasnije će vjerovatno biti. Sve stvari što ste uradili za nas, sve ono što ste nam zabranili, sve ono što nam niste dali, nadamo se iskreno da nije bilo uzalud. Ali hvala Vam, vjerujemo da ste nam uvijek htjeli samo najbolje, i ne zamjeramo vam ništa. Dobro možda malo one prijetnje da ćete zvati roditelje, da ne možemo na ekskurziju...

Ali ne brinite se. I kad smo se ljutili na Vas, i kad smo poželjeli da Vas onako mi nekad ''mučimo'' kako ste i Vi nas, ni to nećemo vječno pamtiti... Pamtićemo našu razrednicu, koja nas je često ružila, ali koja je bila dobra osoba, i na kraju koja nam je predavala geografiju, šalim se, koja nam je možda više od svih, željela najbolje.

I pitamo se kako će nas onda, ostali nastavnici pamtiti?

Da li će nas pamtiti po Hamzi i Dini, koji se nikad nisu nervirali, i koji su uvijek bili raspoloženi, ili po nemirnoj Anidi, iz prve klupe... Po Merjem, Samri i Lejli, koje nikad nisu pričale na časovima, po Senadu i Damiru i njihovom odličnom uspjehu na kraju svake godine, po Mirzi koji se jedva provlačio, po Nedimu koji nikad nije zakasnio... ili po Nejri, Belmi, Dervišu, Selmi...

Ili ipak po Mii atletičarki, Nejiri skijašici, po Benjaminu i njegovim umjetničkim nadahnućima, pogotovo na časovima hemije i biologije, Emini glumici, Elviru plesaču, Azri koja je oduvijek prelijepo svirala klavir...

Da li će nastavnica Klara ikada zaboraviti kako je Dino donio referat za tjelesni u džepu, ili nastavnica Elvira kada je Hamza umjesto ∏ (znaka za pi), napisao (slovima) pi, na tabli, ili ono kada je Kemo pisao o Žitnim zakonima u pismenoj iz bosanskog...

Nadam se da mi barem nećemo, čak i ako nas nastavnici zaborave, jer mi smo njima samo jedan razred u ovoj jednog generaciji koja je sunčanog septembra 2000. godine krenula u prvi razred. Valjda mi nećemo jedni od drugih okrenuti glavu kada se sretnemo u gradu, ili kada nekad budemo stajali u redu da platimo račune, pa vidimo neko poznat, kad ono prijatelj iz razreda, prijateljica iz klupe, drugarica iz prvog reda do vrata... ili nešto tako.

Ili kada sretnemo nekog drugog nastavnika, da ne okrenemo glavu od njega, i da ne dozvolimo da zbog naših grešaka neki nastavnik okrene glavu od nas.

Prijatelji nemojte dozvoliti da se sa podjelom svjedočanstava, razdvoje i naši putevi... Da više nikad zajedno ne izađemo, da više nikad zajedno ne proslavimo neki rođendan...

Da li ćemo biti samo jedan razred koji je promarširao kroz ovu školu, bez da je ostavio ijedan trag? I koji je sa zadnjim danom, posljednji put zatvorio vrata ove škole iza sebe...

Smiješno je kako je teško 8 godina staviti na papir. Jer ipak 8 godina, toliko dana iza nas, toliko časova, toliko odmora... Toliko svađa, prepirki, smijeha... Nije lako, ustvari, nemoguće je uopće izdvojiti ono najljepše i najvrijednije, jer sve je toliko vrijedno, i sve je toliko lijepo...

Pamtićemo sigurno svaki onaj čas bosanskog na kojem smo se toliko smijali, svaki onaj čas engleskog prije kojeg bi drhtali, ali šta se može, nismo mi krivi... Pamtićemo svaki onaj čas njemačkog, historije, muzičkog... Pamtićemo možda ne dugo, ali i barem pola godine poslije da se sjetimo kako nam je bilo lijepo, kako nam je bilo dobro... Nekad kad nam bude teško, kad se sjetimo nekoga, ili nekog bisera sa časa, ili ako se slučajno zadesi ista situacija, sigurno nećemo samo preći preko toga...

I ostaće u spomenarima koje ste nam vi, nastavnici toliko puta oduzeli, i opet vratili: ''Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba...''

A u ulici Gimnazijska rastu druga djeca...


VIII2

Razrednik : Namir Ibrahimović (trenutni)

Broj učenika u razredu : dvadeset tri

Riječi koje nas opisuju : jedinstveni, jedinstveni ..  JEDINSTVENI !

Dosadno reci cete, ali mnogo stvari ulazi u to jedinstveni. Na kraju zaključite sami da li, zapravo imamo tačno mišljenje o sebi. Počeci su uvijek teški. Ali poslije svakog teškog početka stižu lijepi dani. Pogotovo ako kao razrednika imate dobru osobu. Promijenili smo tri razrednika tokom pet godina školovanja. Azhada Kasap, Mirzeta Biogradlić i na kraju, Namir Ibrahimović. Svako od nas je poseban, naravno. Svako ima svoje vrline i mane, ali se volimo. Neki su u 8-2 već čitavih osam godina, neki pet, a neki dvije. Ali svi se mnogo volimo, i žao nam je što se rastajemo. Svaki put kad bismo išli na izlet, Adi Čankušić bio je tu da nas zabavi svojim pjesmama. Ajla i Irma su predstavljale ženski dio grupe, pjevajući zajedno sa Adijem. Senka i Anur uvijek su se dobro snalazili sa kompjuterima, pa su oni najčešće bili zaduženi za  elektronske zadatke. Robert bi u pauzama između pjesama otpjevao svoju  pjesmu o macama ili kozama ili bi napravio jednu od onih svojih fascinantnih gimnastičkih vježbi i sve nas zadivio. Potom bi nas Deni zabavljao svojim šalama. Dijana je bila tu da izračuna koliko pređemo kilometara tokom putovanja, ali bez varanja! Miron, Arman i Guven su se uvijek žestoko borili za naslov prvaka razreda u fudbalu, a Saša, Nejra i Hana neumorno su ih bodrile. Adi Muslić bi uvijek davao kredita kome bi trebalo da se javi roditeljima da će ostati duže na nekoj utakmici, u pozorištu ili na izletu, a Nejra Karović bi za to vrijeme ponavljala posljednju lekciju iz engleskog, u slučaju da je nastavnica Rabija prozove. Ena bi se uz nagovor uvijek pridružila veseloj grupi pjevača, ili bi samoj sebi pružila kraljevski tretman spavanja, dok bi se Zlatan izvinjavao ukoliko bi se stvarala prevelika buka ili ako nekome nešto ne bi štimalo. Eldina je uvijek bila raspoložena da nas ušutka kada bi shvatila da ne može čuti samu sebe. Kornelija vam uvijek može reći kako da jednu jedinu riječ kažete na 4 jezika. Bosanski, Francuski, Njemački i Engleski, samo pitajte ! A njenog brata, Kevina, možete uvijek pozvati ukoliko imate problema sa nekim hardverom, softverom ili bilo kojim dijelom računara. Naposlijetku, Ismar dođe kao šlag na tortu. Odlično igra košarku, a nije loš ni u rukometu. Njemački mu ide također dobro, ali nemojte ga pitati za Engleski. Tako bi Ismar zaboravljao napisati pokoju zadaću, pa bi se mučio da je napiše dok ne počne čas, bivajući uvjeren da će ga nastavnica prozvati. Ali kako to da nastavnica proziva samo onda kada nemaš zadaću?

Rich Bitches
http://sistaz.blogger.ba
13/06/2008 01:32